Prethodnih
dana se dosta mojih prijatelja raspitivalo kako sam se proveo u Parizu:
videli su fotografije koje sam objavio ovde i na Fejsbuku. Elem, u Parizu nisam bio, a i da
sam hteo, nisam mogao ići - pasoš mi je istekao još krajem aprila!
"Krivac" za ovu zabunu je moja mlađa ćerka Janja koja je provela vikend u
"Gradu svetlosti", a fotografije su sa NJENOG foto-aparata koji je samo
za ovu priliku "pozajmila" od mene: pošto sam ja neuporedivo
besposleniji od nje, taj Canon EOS 100D je 99% vremena kod mene.
Mi i naše kćerke i kamere, ja sam sa svojom principessom (16) bio tu 2007-e, ona je koristila mislim NIKON D80 koji sam kupio za Emira Vučijaka, sreli smo ga desetak dana kasnije u Zadru, potom u Rijeku kod Pere, s njim u Veneciju i Sloveniju. Ostalo bezbroj krasnih fotosa i sjećanja...
ОдговориИзбришиMoja mlađa ćerka retko uzima u ruke foto-aparat zbog previše drugih, važnijih obaveza. Starija Jovana je zahtevan posao u hotelu zamenila mirniji nastavničkim na jednom državnom koledžu u Bangkoku (privremeno), pa ima vremena napretek: nabavila je prilično skupu opremu i radi video priloge koje objavljuje na You Tube.
ОдговориИзбришиKad je riječ o video opremi sjetih se kako sam višednevni boravak na Kanarima u februaru 1991. (Slavko se sigurno sjeća, vodili smo nagrađene rješavače Orbisa) proveo birajući koju video kameru, teleobjektiv za mog Nikona... da kupim (bescarinska zona !), zvao poznanika profesionalca u Sarajevu... na kraju nisam kupio ništa jer su svi prodavci pokušali glupi trik, tražiš kameru iz izloga po cijeni iz izloga oni ti odgovore da ne može bez remena i sl koji košta isto koliko i kamera. Bio sam ljut na damu iz Atlasa koja nas nije upozorila na to... Video je super zahtjevna stvar, no i ako nije savršen vraća događaje i sjećanja više nego fotografija... prije par godina sam dobio od BL prijatelja svoj video zapis sa jedrenja u aprilu 1988, ulazak u Modru spilju na Biševu... Fotografija je manje zahtjevna i poseban užitak...
ОдговориИзбришиO djeci - neka im je svima sa srećom, znam da u današnjem svijetu nije lako ni biti mlad, mi smo živjeli mnogo jednostavniju i opušteniju mladost (kad su shvatili sve to bukvalno nam zavide). Moj je sin diplomirao u 21-oj, prije 12 godina i od tada je bio kući sveukupno možda 12-15 mjeseci, kćerka slično (bila je urednik fotografije u univerzitetskom listu, intern fotoreporter u SF Chronicle-u)... Šta je danas uspjeh, sreća, kako savjetovati i odgajati tinejdžere i sl, nije lako ni biti roditelj, shvatljivo je, ali i tužno, da mnogi mladi odlučuju da nemaju djecu.